Pokladni običaji u Hrvatskoj
U većini hrvatskih krajeva pokladno ludovanje traje više dana, ponekad i tjedana, a završava obrednim spaljivanjem, vješanjem ili utapanjem pokladne lutke. Lutka simbolizira sve nedaće i zlo iz prethodne godine. S njezinim nestankom može se ući u novo razdoblje. Poklade su običaj u kojem se prepliću pretkršćanski i kršćanski elementi koji su se na različite načine mijenjali kroz stoljeća. Karnevalske povorke i fašnički ophodi sadržavaju pradavna vjerovanja i ritualne radnje koje su se činile da bi se zadovoljile mitske sile i osigurala ljetina, a istovremeno su i razdoblje zabava prije dugotrajnog kršćanskog posta i korizme. Poklade su i vrijeme kada ljudi smijehom i zabavom izriču vrlo ozbiljne kritike na račun vlastodržaca, kao i svojih sumještana.
Slojevitost običaja ogleda se i u nazivima običaja u hrvatskom jeziku. Naš jezik poznaje više naziva za taj period maskiranja: karneval, poklade, mesopust i fašnik. Ti su nazivi većinom izvedeni iz riječi čije se značenje vezuje uz uzimanje nemesnih i nemasnih jela, takozvanih posnih jela, ali se isto tako korijeni starih riječi vezuju i uz plodnost. Tako npr. karneval ima korijen u latinskom, odnosno kasnije talijanskom jeziku i dolazi od naziva za posljednju, bezmesnu nedjelju uskrsnog posta dominica carnis privii odnosno carnelevare, što znači „maknuti meso“. Riječ poklade dolazi od nestalog slavenskoga glagola klasti, kladem, a jedno od značenja je i „vaditi jelo iz tanjura“. Fašnik je pak izvedenica iz njemačkoga, gdje se riječ može tumačiti kao izvedenica iz fasten, što znači „postiti“ i feseln ili „biti plodan“.
Po nekim tumačenjima karneval se vezuje uz latinski carrus navalis ili currus navalis, što znači „brod na kotačima“. Takvi su brodovi na kotačima bili dio starorimskih svečanosti Saturnalija. One su se priređivale u čast boga Saturna, od 17. do 24. prosinca, kada su se završavali poljoprivredni radovi. Tada bi nastupilo veselje te su se ljudi međusobno darivali. Posljednjeg dana rimskih Saturnalija izjednačavali su se gospodari i robovi odnosno robovi su se samo na taj dan mogli ponašati kao slobodni građani. Smatra se da su te svetkovine označavale sjećanje na zlatno doba vladavine boga Saturna kada nije bilo razlike i podjele među ljudima. Te se svečanosti, kao i druge proljetne rimske svečanosti, mogu smatrati svojevrsnom prethodnicom današnjim poklada.
Poklade se povezuju i s rimskim običajem Kalendae Januariae koje su trajale do početka siječnja. U to su se vrijeme muškarci preoblačili u žene ili su se maskirali u životinjske maske, vrlo često jelena i krave. Rimski blagdan Compitalia također se povezuje s karnevalom odnosno s običajem spaljivanja lutaka na kraju pokladnog razdoblja. Compitalia je bila svetkovina pomičnog datuma koja se slavila između 17. prosinca i 5. siječnja. Ljudi su vjerovali da duše predaka slobodno lutaju te da se od njih mogu zaštititi vješanjem lutaka na kuće. Vjeruje se da su te lutke zamjena za ljudske žrtve koje su se prinosile u ranije doba. Običaj Lupercalia 15. veljače pastirski je blagdan. Posvećen je bogu Lupercusu, čuvaru životinja i zaštitniku njihove plodnosti, dok je blagdan Matronalia bio posvećen plodnosti žena.
Poklade su pomična svetkovina promjenjive dužine trajanja. Ta se nestalnost vezuje uz kršćanski blagdan Uskrs, koji je i sam pomični blagdan te ga kršćani ne slave svake godine istoga datuma. U hrvatskim krajevima nije jednako trajanje niti samih pokladnih ophoda i zabava, kao ni vrijeme spaljivanja pokladne lutke na kraju ludovanja.
Trajanje poklada
Usklađivanje datuma Uskrsa u povijesti kršćanstva vezuje se uz problem usklađivanja mjesečeve i sunčeve godine. Krist je razapet 13. dana mjeseca nisana po židovskom lunarnom kalendaru. Isprva se Uskrs slavio zajedno sa židovskom Pashom 14. nisana, ali je nakon prihvaćanja julijanske reforme kalendara Uskrs pomaknut na nedjelju, jer je i Krist uskrsnuo u nedjelju 15. nisana. Nakon niza pregovaranja kroz stoljeća, u Niceji je na crkvenom saboru 325. godine određeno da Uskrs pada u prvu nedjelju iza uštapa nakon proljetne ravnodnevnice, a to može biti između 22. ožujka i 25. travnja.
Valja napomenuti da je na saboru u Beneventu 1091. godine srijeda nakon Pedesetnice određena za početak četrdesetodnevnog posta. Nedjelja, ponedjeljak i utorak prije Čiste Srijede ili Pepelnice, kako je negdje zovu, uvriježili su se kao najvažniji dani poklada u našoj zemlji. Sam početak poklada različit je u hrvatskim krajevima. Negdje maskiranja započinju odmah nakon 6. siječnja, blagdana Sveta tri kralja, dok u nekim krajevima započinju na dan sv. Antuna (17. siječnja) ili na Svijećnicu (2. veljače). S obzirom na različite datume početka pokladnih zbivanja možemo zaključiti da, najšire gledano, poklade, karneval, mesopust ili fašnik traju u našim krajevima od blagdana Sveta tri kralja do Čiste srijede. To zapravo znači da najkraće razdoblje traje od 6. siječnja do 10. veljače ili u dužoj varijanti čak do 17. ožujka.
U našim krajevima pokladna su okupljanja i ophodi vrlo živi, napose u manjim gradovima i u seoskim zajednicama (Samobor, Lastovo, Kaštela, Novi Vinodolski i tako dalje). Razlog tomu valja potražiti u tome što takva događanja sigurno pridonose uspostavljanju čvršćih veza među ljudima. Fašničko veselje dobra je prilika i za izricanje kritike o suradnicima, članovima obitelji, ili mjesnom rukovodstvu. U vrijeme kad su šale, ironija, pa čak i sarkazam dopušteni, može se reći mnogo toga neugodnog a da se nikoga ne uvrijedi.
Zvončari
Današnje poklade uglavnom imaju funkciju zabave i opuštanja. Neke se maskirane skupine ne nazivaju uobičajenim imenima za pripadnike pokladnih povorki, npr. maškare, mačkuri, maškari, fašnici, vašange, šafingari, pusti, babani, karnevali i slično. Takav je primjer zvončara, maskiranih skupina iz Kastavštine pokraj Opatije, zastrtih ovčjim runima i opasanih zvonima. Zvončari iz okolice grada Kastva, iz Halubja, Marčelja i Viškova, na glavama nose životinjske maske te oko struka imaju opasano jedno zvono, dok oni iz sela zapadne Kastavštine, bliže Opatiji (Brguda, Brega, Rukavca, Muna, Mučića) nose cvijećem ukrašene šešire, a lica im nisu zakrabuljena. Zanimljivo je da u zvončarskim ophodima sudjeluju isključivo muškarci, i to uzorni članovi zajednice. Za muškarca je pristup zvončarima bio svojevrsni obred prelaska iz svijeta djetinjstva u svijet odraslih. Zvončari se ne smatraju maškarama u uobičajenom smislu riječi, dakle onima koji se maskiraju u nešto drugo ili nekoga drugoga. Nositi zvona za muškarca je stvar ugleda i časti.
Neki ih smatraju najznačajnijim pripadnicima stare stočarske magije u Hrvatskoj. Zvonjavom tjeraju zle sile zime i mraka. Buku proizvode hodajući u povorci u parovima te se u određenom ritmu međusobno guraju. U nošenju zvona postoje lokalne razlike: dok, primjerice, halubajski zvončari nose jedno veće zvono svezano na leđima i zvuk proizvode zibajući se naprijed natrag, zvončari iz Rukavca se sudaraju (rivaju) gibajući se osobitim korakom. Zvončari iz Žejana koji imaju sitnija zvona, proizvode zvuk pocupkujući. Zvončari su prvotno obilazili svoje selo, no s vremenom se ustalilo posjećivanje drugih mjesta. Po određenom rasporedu zvončarske se skupine posjećuju tijekom mesopusnih dana.
Kada pohode druga sela odjeveni su u bijele hlače i prugaste majice, dok za obilaske svoga sela nose uobičajenu radnu odjeću. Tragove davnih magijskih radnji koje pospješuju plodnost možemo otkriti u posipanju pepelom (svezanom u čarapi) mlađih žena i djevojaka, kao i dovođenju nad dim iznad zapaljene slame. Osim toga, zvončari nose drvene buzdovane kao obavezni dio svoje opreme. U vrijeme pokladnog ponedjeljka i utorka mlađi se zabavljaju odjeveni u lijepu odjeću: mladići u svilene košulje živih boja sa šarenim maramama, a djevojke u raznobojnim haljinama i suknjama. Tako odjeveni mladići i djevojke nazivaju se partenjaci i obilaze kuće i plešu.
Buše i maškuri
I u drugim našim krajevima postoje maskirani ophodari koji poput zvončara imaju zvona, životinjska runa te lica zakrivena maskama životinjskih likova. Buše iz Baranje obilaze pokladnim ponedjeljkom i utorkom svoje mjesto. Strašne buše, kako ih nazivaju, imaju na glavi masku: krpu – izrađenu od komada platna s crnim izrezima za oči i usta, ili larfu – drvenu obrazinu na kojoj su pričvršćeni životinjski rogovi. Usto su buše nosile drveni štap i pravile buku zvonom. O zvončarima iz Kastavštine i o bušama predaja kaže kako su da bi istjerali Turke odjenuli životinjske kože i maske, te ih uz buku istjerali.
Za razliku od strašnih buša, lipe buše su mlađi ljudi odjeveni u narodne nošnje, često obrnutih spolnih uloga. Međimurski maškari su i muškarci i žene. Oni iz sela Turčišća odjeveni su u stare narodne nošnje izrađene od lanenog platna. Nogavice i rukave napune slamom tako da izgledaju napuhano pa ih nazivaju nap'hanci. Na glavi imaju drvene maske životinjskih likova, istaknutih gubica i rogova. U rukama nose različite predmete kojima buče i plaše djecu. U Turčišću se do Drugog svjetskog rata zadržalo obredno oboravanje sela ornicama i plugom. To se također smatra ostatkom pradavnih magijskih radnji koje su se činile za zaštitu sela i uroda.
Prateći likovi i pokladna lutka
Valja reći da se u karnevalskim povorkama u drugim krajevima pojavljuju određeni tradicionalni likovi – vrag, medvjed, vojnik, doktor, Cigan i Ciganica te likovi znani kao baba dedu nosi ili ki kega nosi. Isti se likovi pojavljuju i kao pratitelji zvončara, strašnih buša ili maškura. Dakako, ima čitav niz likova i maski koji se pojavljuju ovisno o inspiraciji izrađivača odnosno o društvenim prilikama ili naprosto modnim trendovima.
U svakim je pokladnim događanjima neizostavna i lutka koja na kraju biva osuđena i spaljena. Ta lutka u nekim krajevima nosi naziv kao i čitavo razdoblje o kojem je ovdje riječ: poklad, pust, krnoval, na primjer, ili se naziva muškim imenima: Mate, Jure i slično. Načini na koji lutka završava svoj pokladni život su zaista raznoliki. Nakon obrednog suđenja u kojem se navode svi njezini grijesi iz prošle godine, slamnata lutka se može spaliti. Ponekad se odjeća čuva za narednu godinu, a ponekad ne. Može ju se i objesiti ili utopiti.
Karneval je razdoblje u kojem je u izokrenutom redu stvari moguće ono što nije moguće u svakodnevnom životu. Pod krinkom svatko može postati netko drugi. U pokladama su ruganje, smijeh i zabava isprepleteni s nekim davnim magijskim vjerovanjima. Hrvatski pokladni običaji obiluju lokalnim raznolikostima. Neki su zadržali mnoge elemente iz starine, neki se mijenjaju znatno brže, ovisno o sadašnjim prilikama i ljudima koji u njima sudjeluju.
Članak je izvorno objavljen u 42. broju časopisa Drvo znanja, autorica Željka Jelavić.
