Osnovna škola "Antun Mihanović" Slavonski Brod

Ispit savjesti iz mladosti

Anđela: Ima li vaše prezime Jelačić Bužimski veze s hrvatskim banom Josipom Jelačićem?

*Da, ja pripadam istoj obitelji kojoj pripada i ban Josip Jelačić. Naša zajednička veza je preko naših pradjedova. Bez obzira na to što ban nema direktnih potomaka, ja pripadam istoj obitelji. No, moram priznat da meni više znači suha plemenitost nego plemenita krv
 

Marija: U vašoj sam biografiji pročitala da ste završili Pravni fakultet. Bavite li se i pravnim poslovima ili samo pisanjem knjiga, televizijskih i radijskih drama i scenarija?

* To je zanimljivo s tim mojim studijem prava. Ja sam naime upisao i pravo i književnost i etnologiju . To je bilo dosta naporno, nisam mogao praktički biti na tim predavanjima i onda sam napravio izbor koji se pokazao zapravo nelogičnim i krivim. Prestao sam studirati književnost i etnologiju i diplomirao sam pravo. No ja se nikada, ali doslovce nikada nisam bavio pravom. Cijeli život se bavim književnošću koju nisam diplomirao, a ne bavim se pravom koji jesam diplomirao.

Ružica: Što ste htjeli biti kao mali?

*Ha,ha,ha,ha ... često sam gledao one velike kamione kako jurcaju po cesti i htio ih voziti.

Marija:Kakav ste bili učenik u osnovnoj i srednjoj školi?

*Ja u ovom pitanju predosjećam malu podvalu da biste si našli alibi za te vaše ocjene. Bio sam učenik koji je u svojoj knjižici skupio sve ocjene od jedan do pet. Ono što bi vas zanimalo je da sam imao dobru ocjenu iz hrvatskog iako sam i tu znao imati slabih ocjena, ali iz onih predmeta koji su mi bili bitni, imao sam petice.

Anđela: Jeste li bježali (markirali) s nastave?

*Ha,ha,ha, ovo je ispit savjesti iz mladosti. Jesam, ja sam imao puno opravdanih i neopravdanih, ali bila je to vrlo razumna mjera. Katkada sam zbog toga imao problema, međutim bilo je to desetak, petnaestak neopravdanih, nikada nije bilo više.

Ružica: Kada ste počeli pisati i zašto?

*Ja sam na neki način počeo pisati na fakultetu. Bilo je i prije pokušaja, pisao sam neke male sastave. No prvi pokušaji su bili na fakultetu. Svoje sam radove objavljivao u časopisu koji se zvao "Studentski list". Iz te generacije je izašlo još značajnih hrvatskih pisaca.

Anđela: Koliko vam treba da napišete knjigu?

*Tu nema pravila. Recimo, ja sam prvu knjigu "Sportski život letećeg Martina" pisao s lakoćom i s radošću. Kada sam počeo pisati, to je kao bujica izlazilo iz mene. Za zadnju knjigu sam se spremao. Proučavao sam o tim tajnim službama, pročitao sam nekoliko knjiga o tome. No napravio sam jednu veliku pogrešku, a to je da sam nakon 50, 60 stranica zapostavio pisanje i ostavio sve u ladici, nisam ju pisao gotovo 5, 6 mjeseci. Kada sam htio nastaviti ponovno, vidio sam da ne živim više s tim literarnim materijalom i da ne mogu nastaviti i počeo sam sve iznova.

Marija: Kako ste dobili inspiraciju za ovu trilogiju?

 *To što je to postala trilogija mogu zahvaliti uredniku svoje prve knjige. Svima vam je poznat - Ivan Kušan. On je bio taj koji je davao sugestije i ohrabrivao me, rekao je:"Bilo bi dobro, Martin ti je zgodan lik i junak, nemoj ga ostaviti ". Nakon prve knjige ja nisam više mislio pisati o Martinu, zato je ta knjiga imala misteriozan završetak. Samo sam ga poslao nebu u oblake i mislio sam da ga nikad više neću spustiti. U druge dvije knjige spustio sam ga na surov beton grada i suočio ga s novim nevoljama iz kojih je on uvijek izašao kao pobjednik.
 

Marija:Jesu li događaji iz knjiga izmišljeni ili se nešto od toga i vama dogodilo?

 *Martin je glavni plod moje mašte u potpunosti. Ja sam ga htio učiniti tako stvarnim da vam se čini da on živi u vašem susjedstvu, da je tu, htio sam mu dati neke karakteristike koje bih možda ja htio imati, a nemam ih kao ljudsko biće. On je možda idealiziran, ali je i ujedno i mladić od krvi i mesa. Sve pustolovine kroz koje on prolazi su izmišljene, osim možda dvije, tri mladenačke tučnjave.

Ružica: Zašto se glavni lik zove Martin?

 *Martin se zove zato jer je to jedno lijepo hrvatsko ime, htio sam da i ujedno bude i međunarodno, da bude nekakvo univerzalno. Martina imate i u engleskom govornom području, francuskom i njemačkom govornom području, ali ga ima često i u vinskom području. Imao sam i još jednu varijantu, naime, htio sam ga zvati Filip, ali sam se odlučio za Martina jer je nekako bolje sjelo.

Ružica: A Veronika?

 *Veronika je jedno lijepo biblijsko ime. Htio sam da bude neobično ime, jedna nježna, draga, lijepa djevojka koja će pokazati svoje osjećaje Martinu i zato mi se činilo da je Veronika nekako najprilagođenije i najviše odgovara.

Anđela: Jeste li razmišljali da prema vašim romanima napišete scenarij za film, odnosno filmove?

*Prema knjizi "Balkanska mafija prije više od deset godina, u Zagrebu u Zagrebačkom kazalištu mladih, režiser Luka Snovak, to je dosta poznat režiser, molio me da knjigu dramatiziram pa je taj tekst je igran kao mjuzikl. U njemu je bilo puno glazbe koju je izvodio sastav Pips, Chips i Videoclips. Svirali su u cijeloj toj predstavi, a čak su poslije izdali nekakav svoj rad koji se zvao "Mafija". Što se tiče te knjige, ona je doživjela svoju kazališnu izvedbu. A za prvu knjigu "Sportski život letećeg Martina" dosta davno, prije otprilike 20-ak godina mi je došao jedan režiser sa željom da on o toj knjizi napravi film. Razmišljao sam neko vrijeme o tome i onda sam ipak odustao od toga da se napravi film. Naime, ja sam vidio neke njegove filmove prije toga pa sam odustao.

Anđela: Pročitala sam da se u zadnjih desetak godina gotovo i ne bavite pisanjem. Što onda radite?

*Kada bih morao živjeti od pisanja, a ne za pisanje, ona bih ja živio vrlo kratko, jer u Hrvatskoj nema puno ljudi koji žive profesionalno od svoje književnosti. Ja sam se nedavno našalio i rekao da će od pisanja dobro živjeti samo Nives Celzijus, a ostali kako tako. Međutim, ja inače radim u Dramskom programu HRT-a, to je moj posao. U seriji „Odmori se, zaslužio si“ se pojavi i moje ime pa ćete znati čime se zapravo bavim.

Kroz razgovor s književnikom, zaključili smo da je jedna vrlo otvorena, simpatična i komunikativna osoba. I još jednom smo mu zahvalni za njegov dolazak, a voditeljice se također zahvaljuju našoj školskoj knjižničarki Dinki Kovačević, koja im je pomogla u osmišljavanju pitanja za ovaj susret .Kao što sam i rekla, ovo je bio još jedan od susreta koji će se pamtiti u našoj školi.