Polarna svjetlost je sjaj na noćnom nebu, a uglavnom je vidljiv na polovima. Na sjeveru tu pojavu zovemo aurora borealis ("sjeverna zora"), a ime je dobila prema rimskoj božici zore Aurori i grčkom nazivu za sjeverni vjetar, Boreas. Najčešće se pojavljuje tijekom rujna i listopada te ožujka i travnja (do danas nije potpuno razjašnjeno zašto). Na jugu se naziva aurora australis ("južna zora").
 

Premda rijetko, aurora se može vidjeti i sa srednjih zemljopisnih širina, i to kao crvenkasti sjaj na sjevernom obzoru. Dalje prema sjeveru, bliže polu, polarna svjetlost često izgleda kao velika plamena zavjesa koja visi s neba i njiše se lijevo-desno, dok po njenim pokretnim naborima trepere narančasti, zeleni i plavi plamenovi. Aurora dakle može biti statična ili dinamična pojava; kad je statična, zovemo ju tihim lukom. Aktivna aurora se, s druge strane, stalno kreće i mijenja. Zavjese se sastoje od mnogo paralelnih zraka orijentiranih u skladu sa Zemljinim magnetskim poljem. Kad jedna od silnica magnetskog polja vodi do točke iznad promatrača, dolazi do pojave tzv. auroralne korone ili krune.

Aurore nastaju zbog magnetskog polja Zemlje na njenim polovima. Slične pojave događaju se i na ostalim planetima no  većeg intenziteta jer su i magnetna polja tih planeta jača od magnetskog polja Zemlje.

Ljudi u polarnim predijelima navodno čuju i nekakve zvukove koji prate pojavu aurora. Čuje se pucketanje, šištanje, zujanje ili zviždanje. Nažalost, nitko ih do sada nije uspio snimiti. Na tlu se također događaju različite elektrostatičke pojave pa ljudima ponekad ne funkcioniraju električni aparati.