Maturalac

Svi smo se danima pripremali za dugo išćekivani maturalac, pogotovo cure. I kada smo ga napokon dočekali prije puta smo bili preumorni za iskazivanje prevelike sreće jer smo krenuli rano ujutro u četvrtak. No uskoro je umor nestao i počelo je prešetavanje po sjedalima i mijenjanje mjesta.

Nakon duže vožnje smo stigli do prve destinacije koju smo se svi trudili proći što brže da bismo prije stigli do hotela. No ipak smo rado dočekali slobodno vrijeme u Rovinju. Kada smo napokon došli do hotela uspjeli smo se vrlo brzo podijeliti u sobe i otići se spremati prvo za večeru,a zatim za disko. Zbog odlaska u disko neki su se bunili jer su htjeli ostati u sobama, a neki su se vrlo rado spremali. No na kraju smo svi završili plešući dok nas nisu prekinuli i poslali nas u sobe na spavanje. Barem su oni tako mislili jer su intervencije učitelja bile vrlo česte u  našim sobama. No načine druženja pronašli smo na balkonima. Ujutro nakon duge noći koju smo proveli većinom budni nismo mogli najbolje funkcionirati, ali nam je taj dan bio još naporniji. Nakon obilaska grada Pule i ručka išli smo na Brijune.  Prije polaska bili smo dobro upućeni u pravila koja su nam učitelji postavili pogotovo nastavnica iz biologije. Nakon vožnje vlakićem gdje su se dogodile nezgode s ispadanjem mobitela jedva smo dočekali kraj jer smo tada vidjeli muzej Titovih prepariranih životinja, i  na kraju papagaja Koka, koji taj dan nije bio raspoložen za razgovore. Umorni vratili smo se u hotel u kojem su nam opet pripremili disko. Ovaj puta je zabava bila produžena, kada smo došli u sobe opet smo imali  druženja preko balkona, ali ovu noć puno kraće. Zadnje jutro smo se morali brzo spremati jer smo ostali malo duže u krevetu. Prije polaska smo otišli obići Medulin gdje nam je bio hotel. Oni najhrabriji su se odlučili za kratko kupanje jer je bazen za nas bio zatvoren. Polako smo  krenuli prema Opatiji gdje smo imali slobodnog vremene za obilazak grada. Kada smo došli u Rijeku bilo nam je rečeno da će mo se do Trsata penjati kratkim stepenicama. Na našu žalost to je bila velika laž jer broj stepenica koji su nam oni  rekli nije se podudarao s brojem kojeg smo mi prohodali, a bili  smo još bjesniji kada smo saznali da se do gore može doći autobusom.  No malo zabave su nam pružili Korejci s kojima smo se pokušali sporazumjevati. No i to je prošlo i polako smo krenuli kući. U autobusu je bilo bučno, ali nastavnici nisu obraćali previše pozornosti. Mnogi su dobili nove nadimke poput nastavnika Čmelješevića kojeg zbog dobrih ocjna iz povijesti nećemo spominjati, ali su se stvorila i mnoga prijateljstva.

                                          Martina Bešter, Erna Šarić, 7.b