Puni sportskog duha pješačili smo do Poloja. Pješačenje nam se toliko svidjelo da smo se ipak vraćali automobilima, a neki čak i taksijem.
Po dolasku, odmah smo se prihvatili vrlo teškog sporta - jedenja. Konkurencija je bila toliko velika da nismo mogli izabrati pobjednika, no to nikome nije teško palo. Onda smo se ipak malo uozbiljili i poslušali što nas sve očekuje. Iznenadili smo se jer nismo znali da ćemo ovaj Olimpijski dan posvetiti Paraolimpijcima - sportašima s invaliditetom. Recimo samo da ono što se događa u Londnu, nije ni upola zanimljivo kao ono što se zatim dogodilo na Poloju. Razredni odjeli osmaša, petaša, 6.c i jedan tim predstavnika sedmaša natjecali su se jedni protiv drugih. Što brže trebalo je izvršiti zadatke na svih 9 stanica. Slobodna bacanja sjedeći, gumena školica na jednoj nozi, jedenje bez ruku i snalaženje s povezom na očima (vezanje balona, provlačenje kroz noge...) nije svima bilo lako kao što zvuči. Hodanje na jednoj nozi nije bio problem, ali svjedočili smo mnogim neuspjelim pokušajima hodanja s povezom na očima. Dobra vijest je da osmašima to nije bio velik problem. Izgleda da se oni nisu snalšli samo kad je u pitanju bilo vezanje balona (ali to je sasvim razumljivo s obzirom na njihove godine).