Nebo se smješka na ljude... i namiguje
(povodom obljetnice 103. rođendana Dragutina Tadijanovića)
 

Dragi Pjesniče!

Da je riječ mentor poetična i blaga, tako bih Vam se obratila... jer ja sam vam gospodična učiteljica, a moju najdražu nastavnu metodu opisali ste u stihovima:
...pustio bih djecu pred školu: 
Gledajte, djeco! A poslije ćete sjesti uokrug
 i svaki će pričati što je vidio.
Zato Vam se i obraćam kao učitelju života, kao čovjeku i pjesniku. U pjesmama, kad nakratko zaustavimo svoju utrku s vremenom, otvaraju se duhovne oči i uši, bude emocije, strasti, snovi, duša se vine u Parnas. Ne želim se prisjećati čime ste se bavili, koga poznavali, kako književna kritika opisuje Vaša književna djela ili sama secirati Vaše tekstove operirajući ih književno - znanstvenim pojmovima. Nismo postajali studentima književnosti da bismo preciznošću prirodnih znanosti opisivali pjesnički svijet. Jednostavno, imam toliko povjerenja u Vašu poetsku ispovijed pa Vam želim pričati što sam vidjela u Vašim pjesmama, a čega sve više nedostaje ovdašnjim ljudima, ovdašnjem svijetu. 

Napokon: zašto ja pišem? Zar da se govori o meni? Nije li sve taština pitate se kao punoljetan momak početkom proljeća 1923. Pred kraj svog života pak na bolesničkoj postelji, jedva ste čekali da otvorite onaj svoj muzej (op.a. Spomen – dom Dragutina Tadijanovića u Slavonskom Brodu). Sada Vam je vjerujem, s nebeskih pašnjaka, sasvim svejedno govori li se o Vama i odmjeravamo li koliko ste velik pjesnik bili. 

Autobiografski stihovi i to što ste tako iskreni u njima, naveli su me u početku na razmišljanje kako jeste bili tašti kad ste gladovali glumeći gospodina u gradu, a kod kuće u Rastušju plodova s oranica u izobilju. Ili, to što niste imali djece da biste se posvetili svom poslu... ako se književno stvaranje i opisivanje može nazvati poslom. Sada se u nešto zrelijim svojim godinama, eto, divim smjelosti, upornosti, Vašoj ljubavi prema umjetnosti i što ste se odlučili za osobit, drukčiji, nesvakodnevan život. Kakva to žar tjera čovjeka da se probija, da gladujući trpi da bi se razvijao, ostvario sve potencijale koje prepoznaje u sebi, da bi i bez čvrstog oslonca i podrške oca (pritom mislim na materijalne prihode koje Vam je otac uskratio nakon što ste promijenili fakultet i odvažili se priznati da želite biti pjesnik) smjelo koračao prema svojoj viziji života?

Ogoliti svoju dušu, priznati što osjećate, kako razmišljate, danas nije neka atrakcija. Mnogi pišu pred globalnim auditorijem. Mediji diktiraju obrazac ponašanja jer i ne htijući nesvjesno bivamo ozračeni nehumanošću, tamom... Dok jedni olako prodaju svoju intimu, drugi pohotno gutaju, tješe se i smiju tuđoj boli, nakaradnosti. Svugdje interes. Ovdašnji svijet - dolina suza. Rekli biste mi vjerojatno:“ Ništa novo pod suncem!“

Osamim se stoga rado, izložim Vašim stihovima i tako slažem duhovni mozaik, poetski svijet zbog kojeg ste mislili da se vrijedi boriti. U njima vidim mladog čovjeka koji je zaljubljiv (u Jelenu, Leliju, Sulamku, Mariju, Mirjanu...) i voli naivno, tužno, nesretno, radosno, iskreno, neproračunato! Koji u poznoj dobi svoje Sabrane pjesme posvećuje uspomeni na ženu za ljubav i prijateljstvo tijekom 71 godine!? Koliko ljudi može svjedočiti danas da tako umiju ljubiti!? Zanese me snaga, mir i smisao u pejsažnim pjesmama koje veličaju ljepotu i jedinstvo prirode i čovjeka te su tako kontrast današnjoj otuđenosti i pljačkaškom odnosu čovjeka kao njezinoga gospodara koji je iskorištava radi svojih potreba. Prepoznajem nomada koji se ne boji novih početaka, novog rađanja, koji se nije prilijepio uz sigurnost svoga doma, ali se isto tako nikad u mislima nije razdvojio od svoje majke, oca, brata Đure, sestara, bake, svoga zavičaja, svoga Rastušja. I nadasve, u pjesmama nazirem biće koje osjeća krhkost i nemoć te se pita o smislu postojanja i iz toga o filozofiji življenja. Nakon bajkovitog dječjeg doživljavanja Boga, otkriva se poniznost vjernika koji Božju sintagmu neka bude volja tvoja preuzima kao konačni smiraj.

I to je onaj raskorak između vašeg intimnog poetskog dnevnika i prostitucije intime suvremena svijeta. On je utemeljen na ljubavi. Ja nisam kobni ptičar što vreba skriven u lišću pišete (. Taj svjetonazor poželim da prepoznaju i moji učenici kad, baš onako kao u pjesmi, sjednemo uokrug i ne serviram im svoje zaključke (jer ne mislim da samo ja znam kako treba živjeti), nego čitamo i oni misle svojom glavom. Raduje me što se gotovo u svakoj školskoj čitanci može pronaći neka Vaša pjesma. Voljela bih da na svoje učenike prenesem žar da čitaju i vole Vašu poeziju. Zašto ste pisali? Jer ste ljudsko biće puno strasti prema životu i jer ste živjeli dostojanstveno, s idealima, s vizijom. Zato pjesnici pišu - da nam se smješkaju, namiguju s neba, ohrabruju nas i uče ustrajnosti, strpljivosti, smislu, Ljubavi. 

Piše Marija Sučević
profesorica hrvatskoga jezika