Potječemo od davnina. Tu smo od stoljeća sedmog. Narod smo pametan i ponosan. Tako Hrvati tepaju samima sebi. A kad se zapitamo – što to pametni i ponosni hrvatski narod voli najviše gledati na televiziji, za odgovore često dobijemo i ovo: 'Gotovčeve', 'Trenutak istine', 'Farmu', 'Big Brother', sapunice... 

Kad se prikazuju, upravo su gore navedene emisije uvijek među deset najgledanijih u zemlji. Postoci njihove gledanosti redovito su od 13 do 25. Pametnome dosta! No mi ćemo baš malo cjepidlačiti. I pitati – zašto domaći gledatelji žudno i u velikom broju prate navedene emisije koje ne krasi ni jedna osobitost vrijedna spomena? Čemu toliki interes za dvoje ispraznih ljudi za koje ćemo Bogu zahvaljivati što nam nisu ništa u rodu? Zar javno rastresanje intimnih grijeha i gadarija nije nešto od čega bismo trebali okretati glavu, a ne to prostituiranje pojedinaca halapljivo gladnih slave napeto slušati i gledati? Zašto u ovom trenutku kad spomenemo prezime – Gotovac – samo manjini na pamet padne Vlado, a većini se pred očima u hipu pojavi – Ante?

Bijeg od stvarnosti

– Što su veći problemi u društvu, to čovjek pokušava naći neki izlaz iz toga i bježi u virtualni svijet. Bježi od svakidašnjice i radije gleda tuđe živote i besmislice jer je jednostavnije i komotnije baviti se tuđim problemima i glupostima nego svojima – u dvije je rečenice profesorica komunikologije Smiljana Leinert-Novosel objasnila u čemu je za mnoge neodoljiva draž u kojekakvim reality showovima i besramnim, ali naplatnim trenucima istinoljublja. Posve se s njom slaže i ugledna psihologinja, profesorica Mirjana Krizmanić koja u tome također vidi 'bijeg iz realiteta', usput i sama postavljajući bitno pitanje – tko su ti ljudi koji to gledaju, koje su oni dobi, spola i obrazovanja. Ona odmah nudi i odgovor te precizira:

– Društveni red nije dan sam po sebi, nije upisan u naš genetski kod nego mi proizvodimo, prilagođavamo i mijenjamo svoju virtualnu stvarnost. Navike, rutina i institucije su modeli, to su uzorci po kojima je sazdan svijet koji uzimamo zdravo za gotovo. Mi znamo kako se treba ponašati jer se vodimo obrascima nastalim u procesu interakcije i komunikacije te konsenzusa. Neugoda, sram i krivnja osjećaji su nastali kršenjem društvenih tabua. S druge strane, društvo je definirano i nastalo je kao rezultat postavljenih granica koje jasno kažu što dopuštamo, a što ne – objašnjava američka sociologinja Vicki Abt.

'Niska' televizija ponovno ispisuje kulturalne modele i nudi neograničen broj izbrisanih granica. U 'Trenutku istine' pljesak dolazi nakon priznanja preljuba, krađe... Gube se kulturalne razlike između javnog i privatnog, istine i laži, dobra i zla, normalnog i abnormalnog, terapije i eksploatacije, intimnog i stranca ili se njima manipulira da bi se gledateljstvo zabavljalo. Nestaje stvarna zajednica, a zamjenjuje ju virtualna. Stvarna zajednica – obitelji, zgrada, radno mjesto – kao temelj ima zajednički interes, obveze, prijateljstvo... Pojednostavljeno: Ako susjedu gori kuća, drugi trče pomoći jer im je stalo do susjeda, ali i do njihovih kuća. Televizija nudi zamjensku zajednicu, u kojoj član sudjeluje, ali bez ikakve društvene ili osobne odgovornosti.

No postoji i detalj koji u općoj intelektualnog osudi lošeg programa, često ostaje nezapažen. Takvi su programi otvorili vrata alternativnom životnom stilu i postali platforma za diskriminirane manjine gdje oni napokon postaju vidljivi. Hrvoje iz Big Brother kuće vjerojatno je bio jedan od prvih homoseksualaca koje su Hrvati 'pustili' u kuću i čuli i vidjeli kako žive 'ti, neki drukčiji'.

Analizirajući što gledateljima pruža zadovoljstvo u 'niskom' programu, američki psiholog s Yalea Steven Reiss koristio se svojom teorijom koja se oslanja na Aristotela: ljude kroz život tjera potreba za zadovoljenjem i osjećaj zadovoljstva kad ispune onaj motiv koji je u njih najjači. Postoji 16 motiva: moć, radoznalost, neovisnost, status, društveni kontakt, osveta, čast, idealizam, tjelesna aktivnost, ljubav, obitelj, red, hrana, prihvaćanje, smirenost i štednja. Kad je analizirao motive stalnih gledatelja realityja, pokazalo se da u njima najviše uživaju oni kojima je zadovoljenje statusa na prvome mjestu, a slijede osveta i druženje. Gledatelj se osjeća nadmoćnijim od onoga jadnika kojega izvrgavaju ruglu ili mu pak zadovoljstvo pruža to što na ekranu – napokon – vidi malog čovjeka, nekoga s kime se može poistovjetiti. Znači, i mali su ljudi važni čim su na televiziji.